26.1.09

Black muffins




U subotu mi se jela proja. Kazem sebi - necu, ionako sam sama, pa ce da ostaje... Onda mi opet zakrce crijeva... Krenem da mutim jaja za proju, dodam jogurta, posolim, izmrvim sir... i shvatim da nemam kukuruznog brasna! A napolju kisa i stvarno mi se ne da ici u prodavnicu... I onda mi padne na pamet da bih mogla napraviti "proju" od heljdinog brasna... I rijesim da probam, kontam po glavi da ne moze biti lose, nema razloga...


Ako ja shvatam pravila igre Ajme, koliko nas je, a ovog mjeseca je tema integralno brasno i domacica nam je mamajac, mislim da se i ovi Crni heljdini muffinsi mogu naci na listi...

Dakle, upotrijebila sam, za 12 muffinsa: 2 jaja, 1 nepunu kasicicu soli, 2 dl tecnog nemasnog jogurta, 1 dl ulja, 100 g nemasnog kravljeg sira, 1 dl gazirane kisjele vode, 1 kesicu praska za pecivo, oko 200 g heljdinog brasna.

Sve se muti viljuskom, dodaju se sastojci ovim redom , na kraju brasno. Nisam sigurna da ide bas tacno 200 g heljdinog brasna, jer sam sakom dodavala otprilike - do odredjene gustine, koja treba da bude ovakva:



Sve dobro izmijesati, da se dobije jednolicna smjesa, stavljati u kalupe za muffinse, posuti susamom ili necim drugim (ja sam dva reda posula i vlascem) i peci: rerna treba da se ugrije do 250 stepeni, u momentu stavljanja pleha na pecenje smanjiti na oko 220, a nakon deset minuta na 180-170 stepeni. Peci pola sata ili koji minut duze.



Pokriti vlaznom krpom da odstoje, da se ohlade... i uzivati uz casu jogurta :)

Ko voli specifican "smek" heljde, nece odoljeti ovim muffinsima :)

21.1.09

Zima u mom kraju

Naslov je mozda malko smijesan, osjecam se kao da pisem skolski sastav, ali neka, ne mari... Kada je Monchi klimnula glavom u znak odobravanja :), ja evo krecem da vam pokazem kako izgleda zima u mom kraju.

Treba napomenuti da se radi o zimi ne u mjestu gdje zivim, u Podgorici, jer, vjerujte, ovdje je zima sve, samo nije klasicna zima. Nema ni snijega, ni mraza, samo kisa i tmurni oblaci, bare, potoci, depresivni krajolici - sivo i bezvoljno...

Ali zato ja imam zavicaj... To je ono mjesto gdje ja odmaram dusu... Ne znam je li ljepse zimi ili kad je sve zeleno...


Dok se vozite seoskim putem, kroz planinu gdje je nadmorska visina oko 1300 metara, bukvalno prolazite kroz razglednicu.


Sa zapadne strane vam se smijesi Durmitor, visok i ponosit, lijep i velicanstven u svojoj uzvisenosti.


A onda vam putokaz kaze da ste na pravom putu. Selo moje, ljepse od Pariza!!! :D

Pandurica - takvih naziva ima mnogo u Crnoj Gori, vjerujem i u Hercegovini. Pandurice su nekad predstavljale osmatracnice, mjesta na uzvisenjima odakle su vojske mogle osmatrati kretanje neprijatelja. Neprijatelja odavno nema, hvala bogu, naziv je ostao.

A onda se iza jednog zavijutka ukaze roditeljski dom. Tamo me ceka majka, drva koja u sporetu pucketaju i toplina i mir zavicaja.


Ono sto me je fasciniralo ove zime - nj.v. sipurak. Prkosi mrazu, snijegu, zimi. Kao da se smije, tako mi nekako izgleda ova njegova crvena boja, upravo kao da se smije zimi u lice.







U mom kraju je lijepa zora...


osuncano jutro...


jasan zimski dan...




Lijepo je i kada je oblacno i tmurno...


zalazak sunca...


ili tiha noc...


Ono sto je u mom kraju najljepse i zimi, i ljeti, i ujutru i uvece, i kad kisa pada, i kada vjetar zavija, i kada planinsko sunce przi - je cetiri para ociju koje se raduju zivotu i novom danu.